Pripreme za novu sezonu 2014. na cijelom Jadranu, pa tako i na Braču, u punom su jeku. Hoteli se pripremaju za otvorenje, apartmani se nadograđuju i adaptiraju, čiste se plaže, uređuju centri turističkih središta. Prema svim relevantnim najavama ova sezona bi trebala biti ‘rekordna’, kao uostalom i svaka iduća, sa dvoznamenkastim rastom broja turističkih dolazaka prvenstveno zbog činjenica da su zemlje koje čine naša glavna emitivna tržišta već izašle iz krize dok mi i dalje stagniramo. Državni proračun sve je tanji zbog činjenice da je sve više onih koji mu stoje na grbači, a sve manje onih koji ga pune, a rijetka rastuća gospodarska grana čiji se udio u državnom proračunu iz godine u godinu povećava upravo je turizam. Slično je i sa brojem nezaposlenih – u Hrvatskoj taj broj na godišnjoj razini pada samo u proljetnim i ljetnim mjesecima zbog sezonskog zapošljavanja u turizmu.
No, postavlja se pitanje: kakav je naš današnji turizam i kako bi on trebao izgledati sutra?
Često možemo čuti primjedbu da ‘nisu dovolji samo sunce i more’ te da ‘gostima treba ponuditi više sadržaja’, što je međutim samo djelomično točno. Uspjeh našeg turizma baziran je upravo na činjenici da smo najbliže europsko toplo more i da ogromnu većinu naših turista čine oni koji svoj godišnji odmor želi provesti uživajući u suncu i moru i to uz povoljne cijene. Sunce i more glavne su komparativne prednosti našega turizma, koje, doduše nisu samo naše, ali ljepšu obalu od Hrvatske u Europi ima još možda samo Grčka. No, tu u igru ulazi još jedna naša prednost – povoljne cijene. Iako vam se možda čini da je Jadran preskup, pogotovo za domaće goste, trebali biste obići poznata talijanska, francuska i španjolska ljetovališta pa vidjeti kolike su tamošnje cijene. Hrvatska je definitivno jeftinija, a usporedba sa zemljama tipa Turske ili Tunisa neopravdana je iz više razloga, ako ni zbog čega drugog onda barem zbog činjenice da smo mi članica Europske unije i da prosječnom Europljaninu do najbližeg ljetovališta na Jadranu treba svega nekoliko sati vožnje automobilom ili sat vremena avinonom. Hrvatska je još uvijek u očima prosječnog turista lijepa i jeftina destinacija, a učestalo podizanje cijena samo je stvar ponude i potraženje. Cijena cappuccina na dubrovačkom Stradunu ljeti je 40 kn, a cijena dvije ležaljke sa suncobranom na Zlatnom ratu iznosi 150 kn iz jednostavno razloga – zato jer može biti i jer ima onih koji to žele platiti po toj cijeni. Dakle, turizam koji se temelji na suncu i moru i dalje će biti dominantan u Lijepoj Našoj, ali on kao takav nije dovoljan da bi pozitivni učinci turizma na hrvatsko gospodarstvo bili potpuni. Zbog toga je potrebno jače implementirati još barem tri tipa turizma – sportsko-rekreacijski turizam, agroturizam i kulturni turizam.
Sportsko-rekreacijski turizam usko je povezan s klasičnim kupališnim turizmom. Naime, mnogi turisti ne zadovoljavaju se cjelodnevnim izležavanjem na plaži te se rado odlučuju za bavljenje nekom od sportskih aktivnosti – ronjenjem, jedrenjem na dasci, biciklizmom, tenisom, planinarenjem, climbingom i sl. Prisutnost ovakvog turizma u Hrvatskoj nije zanemariva, što zbog činjenice da on ne zahtijeva velika ulaganja, no više zbog toga što se on doživljava kao prirodna nadogradnja ‘suncu i moru’. Iznimni klimatski uvjeti i raznolikost krajolika ključni su za sportski turizam pa tako naša obala ima brojne interesantne destinacije za windsurfing, rafting, ronjenje, biciklizam, planinarenje ili climbing. Jedini je problem što je ovakav tip turizma i dalje ograničen na uski obali pojas dok je unutrašnjost zanemarena i turistima relativno nepoznata. Pred ovakvim tipom turizma stoje brojne neiskorištene mogućnosti, a Brač je ovdje u velikoj prednosti – najrazvijeniji su windsurfing, kiteboarding i ronjenje, posebno u Bolu, ali i biciklizam, planinarenje te sve više climbing, za kojeg na Braču postoje izvrsni preduvjeti. Sportsko-rekreacijski turizam isvrsna je dopuna onom kupališnom, ali je još nedovoljno iskorišten. Ako smo se već odlučili brendirati kao ‘Otok kulture i avanture’ bio bi dobro da mu pridamo više pozornosti.
U posljednje vrijeme sve se češće govori o agroturizmu ili seoskom turizmu, posebno u kontinentalnoj Hrvatskoj. Njegove mogućnosti tek su se počele nazirati, a mnoga do jučer zaboravljena sela na jadranskom priobalju i otocima naglo su živnula zahvaljujući pojedincima koji su uvidjeli mogućnost njihove komercijalizacije. Naime, u mnogim selima u unutrašnjosti otoka Brača još je uvijek prisutan duh starih vremena, poput bavljenja stočarstvom, dok su maslinarstvo i vinogradarstvo prisutni na cijelom otoku. Brač ima i eko-etno selo Murvicu sa tridesetak stalno naseljenih mještana, nedaleko od Bola, a taj status omogućit će očuvanje izvornosti ovog sela ne samo kao primjera negdašnjeg otočkog života nego i živog organizma. Živim spomenicima možemo nazvati i Škrip, Ložišća ili Selačke zaseoke, a pohvalno je i povećanje seoskih domaćinstava poput Žiže, Ranjaka, Nonota Bana i sličnih koja u svojoj ponudi nude lokalnu kuhinju poput vitalca i torte Hrapoćuše, što je izrazitno bitno za očuvanje gastronomskog identiteta otoka. Zaštitu izvornosti ubrzo bi trebao dobiti i brački ovčji sir kojeg danas proizvodi tek tridesetak domaćinstava, a turisti ga mogu kušati u tek manjem broju bračkih restorana. U ovom slučaju brendiranje je ključna riječ – potrebno je poraditi na stvaranju prepoznatljivih brendova poput bračkog ovčjeg sira po uzoru na onaj paški, ali i ostalih proizvoda poput maslinovog ulja, što je već napravio otok Cres, ili pak vina u čemu prednjači Hvar. Jako dobro znamo koja je kvaliteta bračkog sira, ulja i vina, ali to moraju prepoznati i naši gosti kojima treba omogućiti da ovakve proizvode mogu kupiti na Braču i ponijeti ih kući. Ako su u tome uspjeli Pag, Cres i Hvar, zašto ne bismo i mi? Prepoznatljiva lokalna gastronomija izrazito je moćan marketinški instrument, a Brač na ovom polju ima brojne adute.
I na kraju nakon što smo se okupali, rekreirali i najeli bio bi red da poradimo i na kulturnom uzdizanju. Šalu na stranu, jer što se tiče kulturne baštine Brač je jedan od najbogatijih jadranskih otoka. Naš otok krasi stotinjak crkvi i kapelica građenih još od samih početaka kršćanstva, a posebno su interesantni brojni pustinjački samostani na južnoj strani otoka, prvenstveno pustinja Blaca. Unatoč tome, činjenica je da je od svih vrsta turizma najmanje razvijen upravo kulturni turizam, koji je u ekonomskom smislu najisplativiji. Od kulturnog turizma u Europi najviše profitiraju gradovi poput Venecije, Rima ili Atene, a kod nas je to prvenstveno Dubrovnik, te sve više Split. Vladimir Nazor u jednoj svojoj pjesmi nazvao je Brač ‘otokom bez povijesti’, no činjenica je da upravo naš otok vrvi povijesnim spomenicima i lokalitetima. Potrebno je samo ispričati kvalitetnu priču. Nedavno sam posjetio otoke Murano, Burano i Torcello nedaleko od Venecije i uvjerio se u moć pomno isplaniranog marketinga. Naime, otok Burano daleko je poznat po svojim šarenim kućama od kojih je svaka drugačije boje, a turistima se priča kako su kuće u prošlosti bojane živim bojama kako bi se ribari pri povratku kući mogli lakše orjentirati u magli koja je česta u venecijanskoj laguni. Budući da me ova priča zaintrigirala odlučio sam je malo detaljnije istražiti da bi na koncu saznao kako se radi o dobrom marketniškom triku lokalnih vlasti koje su još pedesetih godina prošlog stoljeća stanovnicima davali poticaje da bojaju vlastite kuće kako bi turistima otok postao atraktivniji. Također, na otoku Torcellu vidio sam navodni kameni tron vojskovođe Huna, Atile, koji je zapravo nekoliko stotina godina mlađi od ove povijesne ličnosti. No, priča je tu i zbog te priče turisti posjećuju ova mjesta. Zamislite samo koliko bi se takvih priča dalo ispričati o brojnim bračkim lokalitetima? Pustinja Blaca, Povaljska listina, Muzej otoka Brača u Škripu, Zmajeva špilja, Vičja jama, Kuća u kući, selačka Croatia Rediviva, zatim priča o trojancu Antenoru koji je sobom doveo pastira Braka i pomorca Elafa, koji je kod današnjeg Bola osnovao grad Elafuzu, a osim njega i ratara Silena, koji je donio na otok lozu i maslinu, te kukuljicu iz koje se iščahurio cvrčak… bezbrojne su mogućnosti za razvoj kulturnog turizma na Braču.
Za ostvarenje ovako zaokružene turističke ponude koja će uključivati sunce, more, rekreaciju, gastronomiju i kulturu potrebna je prvenstveno dobra volja i suradnja svih turističkih zajednica i lokalnih samouprava na otoku. Ozbiljan i strateški isplaniran pristup turističkoj ponudi omogućio bi nam podizanje turizma na našem otoku na višu razinu koja za sobom vuče kvalitetnije goste boljih platežnih mogućnosti. Svi skupa trebamo poraditi na stvaranju autentične priče po kojoj će Brač kao cjelina postati prepoznatljiv i zbog koje će nam se gosti uvijek rado vraćati.
Nema komentara:
Objavi komentar